Vojna tehnika, povijest oružja!

Vojska budučnosti


FOSTER-MILLER, američka podružnica britanske tvrtke QinetiQ, predstavila je potpuno novu modularno konstruiranu robotsku platformu MAARS (Modular Advanced Armed Robotic System), zasnovanu na dosadašnjim robotima Talon i SWORDS.
MAARS je namjenski načinjena platforma s posebno razvijenim tijelom vozila, koja omogućava lakši pristup baterijama i ugrađenoj elektronici. Novi robot ima veću nosivost, elektromotor veće snage, koji omogućava veću brzinu vožnje i unaprijeđeno kočenje.

Ono što je kod MAARS-a velik napredak u odnosu na dosadašnje robote Talon i SWORDS jest mogućnost brzog transformiranja. Naime, Talon je robot opremljen hidrauličkom rukom koja mu omogućava obavljanje raznih opasnih zadaća, najčešće razminiranja i rada s eksplozivnim napravama. SWORDS je pak opremljen nosačem za strojnicu i namijenjen je osiguranju paljbene potpore. Izmjena temeljnih alata (ruke ili strojnice) moguća je, ali komplicirana i traži uvježbano osoblje, alat i vrijeme.

MAARS omogućava izmjenu između postolja za oružje, hidrauličke ruke ili nekog drugog alata u vrlo kratkom vremenu i u terenskim uvjetima. Tako će korisnik izravno na terenu moći odlučiti treba li mu robot za uklanjanje eksplozivne naprave ili za borbeno djelovanje. Iako se transformacija MAARS-a mora obaviti ručno i ne odgovara potpuno robotima iz filma Transformers, treba imati u vidu da je to znatan napredak prema fleksibilnijim robotima modularnog tipa, koji će se brzo i jednostavno moći konfigurirati za raznovrsne zadaće

Kanader CL-415

CL-415 je modernizirana inačica CL-215T. Kabina pilota opremljena je EFIS sustavom, zaobljenim završecima vrhova krila (eng. winglet), amfibija je teža i može ponijeti veći teret. Zrakoplov je prvenstveno namijenjen za ispuštanje „vodenih bombi“ a može se preurediti i za potrebe patroliranja na moru i za prijevoz tereta. Prvi let CL-415 imao je u prosincu 1993. a isporučuje se od travnja 1994. godine.




Jedna od danas najpoznatijih Amfibija je protupožarni zrakoplov Kanader, Canadair CL-415.



Amfibija je zrakoplov sposoban uzlijetati i slijetati i na kopno i vodene površine. Umjesto stajnog trapa zrakoplovi imaju plovke za slijetanje na vodu. U plovke su ugrađeni uvlačeći kotači koji se prilikom slijetanja na kopno izvlače. Aerodinamičnog su oblika radi što manjeg čeonog otpora. Umjesto plovaka na nekim je zrakoplovima cijeli trup prilagođen za slijetanje na vodene površine, a plovci koji se nalaze na krajevima krila sprečavaju prevrtanje.

Hrvatski konstruktor Rudolf Fizir 1931. godine izgradio je amfibiju koja je prva imala motor slabiji od 100 KS pokazavši tako na najbolji način svoju sposobnost konstruktora.

KRAJEM prošle godine EADS Defence & Security Division sklopio je ugovor s njemačkim ministarstvom obrane o pokretanju i razvoju tehnološkog programa "Agile UAV within Network-Centric Environments" (Agile UAV-NCE). Početna ideja tog programa je razvoj integriranog/umreženog bojišta, u kojem bi jednu od ključnih uloga imali bespilotni sustavi. Zasad se kao glavni bespilotni sustav računa na Barracudu, koju posljednjih nekoliko godina razvija EADS. Uz to, dodatni veliki potencijal u razvoju tog programa je povezivanje više zemalja u zajednički sustav, što bi uz bespilotne i senzorske sustave zadnje generacije trebalo biti sasvim solidno jamstvo za stvaranje novog i vrlo učinkovitog C4 okružja. U tom smislu EADS Defence & Security Division kao inicijalnu skupinu zemalja računa na Njemačku, Francusku i Španjolsku, pri čemu ističu kako nije predviđen strogo određeni broj zemalja partnera nego svoju dobrodošlicu nude i ostalim europskim zemljama. Agile UAV-NCE smatraju i kao vrlo važan potencijal za novi veliki europski projekt.
Kao prvi novi pristupnici Agile UAV-NCE programu su vrlo izgledni Finska i Švicarska. Finska je spremna pomoći taj europski projekt sa svojim nacionalnim projektom "Finnish Unmanned Vehicle Systems (FinUVS)" koji je nedavno pokrenula u sklopu svog "UAV Data Link" programa. Svoj doprinos u Agile UAV-NCE programu Finska namjerava izraziti svojim dvjema tvrtkama Patria i Insta, dok bi švicarski predstavnik u tom programu bila tvrtka RUAG Aerospace. Agile UAV-NCE program bi trebao zaživjeti 2013. godine.



EADS kani Barracudu ponuditi na tržištu MALE (Medium Altitude Long Endurance) bespilotnih sustava, na kojem proteklih godina izrazito dominiraju Sjedinjene Američke Države i Izrael. Trenutačno EADS radi na razvoju dvomotorne inačice Barracude, koja bi trebala biti iste težine kao švedska letjelica nEUROn. Prvi probni let dvomotorne Barracude očekuje se tijekom prve polovice 2008. godine.

U FRANCUSKOM Marignaneu 14. prosinca na svoj prvi probni let poletio je prvi produkcijski primjerak borbenog helikoptera Eurocopter Tiger HAD E (Hélicopt?re d?Appui Destruction). To je "najjača" inačica Tigera, koja je inače proizvedena za Španjolsku, te je tijekom svog prvog leta nosio i španjolske oznake. Helikopter će nakon niza pokusnih letova biti početkom iduće godine prebačen u Eurocopter Espa?a (španjolsku podružnicu tvrtke Eurocopter), gdje će služiti kao referenca za daljnju proizvodnju preostalih naručenih španjolskih Tigera. Potrebno certificiranje HAD inačice trebalo bi biti okončano do 2010., kada bi se trebala nastaviti isporuka HAD inačice Francuskoj (HAD F) i Španjolskoj (HAD E).




HAD inačica Tigera je predviđena za protuhelikoptersku borbu, te blisku zračnu potporu kopnenim snagama. U odnosu na HAP/HCP (Helicoptere d?Appui Protection/Helicopter for Close Protection) inačicu, koja je na određeni način bila podloga za razvoj "jače" inačice, HAD ima 14% jaču pogonsku skupinu, koju čine dva poboljšana turbovratilna motora MTR390 svaki jakosti 1464 KS. Helikopter nosi novi EWS (Electronic Warfare System) paket opreme, a od naoružanja uz top od 30 mm GIAT 30 može nositi i lansere 19x70 mm i 7x70 mm za SNEB (Societe Nouvelle des Etablissements Edgar Brandt) nevođena raketna zrna. Od navođenih projektila Tiger HAD može nositi 8x Rafale Spike LR ili 8x AGM-114 Hellfire projektile zrak-zemlja, te 4x Mistral projektile zrak-zrak.




HAD je inače i najskuplja inačica Tigera, čija se jedinična cijena kreće između 44 i 48 milijuna američkih dolara, a cijena borbenog helikoptera Longbow Apache AH-64D kreće se između 48 i 52 milijuna američkih dolara. Španjolska je dosad naručila 24 Tigera, od čega su 6 HAP inačice (na kojima će biti obavljen retrofit na HAD standard) a 18 HAD inačice.

Na nedavno održanoj konferenciji "Unmaned Systems Europe" predstavnici njemačkog ratnog zrakoplovstva objavili su kako će se tijekom ove godine nastaviti s daljnjom planiranom nabavkom HALE (High Altitude Long Endurance) bespilotnog sustava Eurohawk. Također, prema navodima predstavnika njemačkog zrakoplovstva planira se s uvođenjem Eurohawka u inicijalnu operativnu uporabu tijekom 2008. godine. Bespilotni sustav Eurohawk na europskom tržištu zajednički promoviraju partneri, odnosno europski konzorcij EADS (zadužen za isporuku i integriranje elektrooptičkih sustava) i američka tvrtka Northrop Grumman Corporation, a letjelica je derivat postojeće platforme RQ-4B Global Hawk.




U njemačkom zrakoplovstvu s novim letjelicama će zamijeniti tri aviona Breuget Atlantic, koji su im bili dosadašnja SIGINT (Signals Inteligence) platforma, odnosno koji će se povući iz operativne uporabe tijekom 2010. godine. U Njemačkoj očekuju da Eurohawk u narednom razdoblju bude glavna ISR (Inteligence Surveillance and Reconnaissance) platforma, odnosno da se u svom radu nadopunjuje s drugim bespilotnim sustavom Euromale, te s pet SAR - Lupe satelitskih radara koji bi trebali biti lansirani tijekom iduće godine.
Letjelice Eurohawk trebale bi se sklapati u Manchingu, dok bi se letna testiranja obavljala u zrakoplovnoj bazi u Schleswigu, u koji bi poslije trebale biti stacionirane letjelice Euromale, odnosno u kojoj su trenutačno smješteni
u njemački izvidnički avioni Panavia Tornado.

Krajem osamdesetih godina u konstrukciskom birou Harkov (danas u Ukrajini) rađeni su tenkovi T-80UD za sovjetsku vojsku. Nakon raspada SSSR-a u Harkovu je odlučeno da se na osnovu T-80UD konstruira novi tenk kojim bi se opremile oružane snage Ukrajine. Tako je 1993. godine konstruktorski tim rukovođen glavnim projektantom Anatolijem Slovikovskim razvio tenk T-84 "Jatagan".

Opća koncepcija tenka preuzeta je sa T-80. Mjesto vozača je u prednjem centralnom djelu oklopnog tjela, kupola sa naoružanjem i mjestima zapovjednika i topnika postavljena je na srednji dio tjela, dok je u zadnji diovozila ugađena pogonska grupa.



Vatrena moć zasniva se na topu 125 mm KBA3, koji predstavlja ukrajinsku varijantu ruskog oruđa 2A46M1. Iz topa se ispaljuje sva standardna municija kalibra 125 mm, uključujući i laserski vođene protiuoklopne rakete 9M119 (AT-11 Sniper). Primjenjen je automatski punjač sa municijom smještenom ispod kupole tenka. Za razliku od T-80 kod koga su granate u punjaču položene, kod T-84 granate su smještene vertikalno. Kapacitet punjača je 28 metaka, a ukupno se u borbenom kompletu nalaze 43 metka.



Poboljšana verzija T-84U


Sistem za upravljanje vatrom je suvremen i omogućava visoku vjerovatnoću pogađanja cilja iz pokreta, danju i noću, uz mogućnost da i zapovjednik tenka gađa.Topnik na raspolaganju ima stabiliziranu dnevnu nišansku spravu 1G46 "Irtiš" sa povećanjem 2,7x i 12x, integriranim laserskim daljinomjerom i uređajem za vođenje raketa. Za ciljanje noću koristi se sprava T01-K01 dometa 600-900 metara u pasivnom režimu i 1300 m u aktivnom režimu (uz upotrebu IC reflektora). Na tenkove predviđene za izvoz se umjesto nišana T01-K01 ugrađuje termovizijski sistem Buran-E. Zapovjednik za osmatranje koristi dnevno-noćnu spravu TKN-4S "Agat", kojom danju može otkriti ciljeve na udaljenosti od 5000 m, a noću na 900 m. U sastav sistema za upravljanje vatrom ulaze još i balistički računalo 1V528 i stabilizator topa 2E42. Pošto ova elektronska oprema ne spada u najsuvremenija rješenja, proizvođač nudi i mogućnost ugradnje elektronike zapadnog porjekla.


Topničko mjesto


Pomoćno naoružanje sastoji se od mitraljeza PKT kalibra 7,62 mm spregnutnog sa topom i protiuavionskog mitraljeza NSVT kalibra 12,7 mm. Mitraljezom NSVT se može upravljati iz unutrašnjosti vozila uz pomoć ciljničkog uređaja PZU-7.

Za pogon tenka koristi se dvotaktni 6-cilindrični dizel motor 6TD-2, sa vodenim hlađenjem i direktnim ubrizgavanjem goriva. Maksimalna snaga motora je 1200 ks pri 3000 obrtaja u minuti. Prednosti ovog motora u odnosu na konkurentni agregat V-46 su nešto manja potrošnja goriva, manje dimenzije i izbacivanje plinova kroz hladnjak (čime se smanjuje IC odraz tenka). Međutim motor 6TD-2 ima i nekoliko ozbiljnih mana - kraći životni vjek, manju pouzdanost, probleme sa hlađenjem pri visokim spoljnim temperaturama i višu cjenu. Zato je u tenk po narudžbini moguće ugraditi i slabiji motor 6TD-1 (1000 ks), koji je znatno pouzdaniji i ima duži radni vjek.

Snaga se prenosi preko mehaničkih mjenjača sa dva planetarna menjača (7 stepeni prenosa za kretanje napred i jedan za nazad) i servo-hidrauličnim uređajem za upravljanje. Primjenjen je sistem oslanjanja sa torziskim štapovima i hidrauličnim amortizerima na prvom, drugom i šestom oslonom točku. Gusjenice su metalne, sa gumeno-metalnim šarnirima. Proizvođač nudi mogućnost ugradnje suvremenije mjenjače i gusjenica sa gumenim papučama za kretanje po asfaltnim putevima.



Oklopna zaštita je na istom nivou kao kod tenka T-80U. Kao i kod svih suvremenih tenkova na prednjem djelu kupole i tjela vozila primenjen je višeslojni oklop. Na vozilo je postavljen i eksplozivni reaktivni oklop (ukrajinska verzija ruskog oklopa Kontakt-5) koji štiti od kumulativnih projektila i znatno umanjuje efikasnost potkalibarnih penetratora.

Tenk T-84 opremljen je optoelektronskim sistemom za aktivnu odbranu Štora-1. Sistem se sastoji od signalizatora laserskog ozračenja, lansera dimnih kutija i dva IC ometača koji smanjuju vjerovatnoću pogađanja protivničkih protiuoklopnih vođenih raketa.

Od ostale opreme u T-84 se ugrađuje sistem za NHB zaštitu, uređaj za samoukopavanje, oprema za savlađivanje vodenih prepreka podvodnom vožnjom i radio-uređaj. Obično je moguća ugradnja sistema za navigaciju. Na tenk je moguće postaviti standardni uređaj za razminiranje KMT-6.

Daljim radom na projektu tenka nastala je moderna varijanta T-84U. Poboljšan je sistem za upravljnje vatrom, ugrađen je novi top 125 mm Tip 501 "Vitjaz", a moguća je i ugradnja topa kalibra 140 mm Tip 551 "Bagira". Za pogon se koristi novi motor 6TD-3 koji razvija 1500 ks. Sa prednjeg djela tjela tenka uklonjen je reaktivni oklop, a postavljen novi pasivni oklop, dok je na kupolu ugrađen novi eksplozivni reaktivni oklop. Postavljene su nove gusjenice, a tenk je dobio i pomoćni agregat koji se koristi za napajanje električnom energijom kada glavni motor nije u pogonu.

Varijanta tenka označena T-84-120 "Oplot" ili KERN-2.120 naoružana je topom kalibra 120 mm, zbog usklađivanja sa NATO standardima. Ugrađen je i potpuno novi automatski punjač sa 22 metka smještena u zadnji dio kupole (kao kod francuskog tenka Leclerc). Ukrajinci imaju problema oko nabavake topova 120 mm iz inozemstva (švicarska tvrtka SW im je isporučila samo dva topa za prototipove i prekinula dalje isporuke), a i razvoj 120 mm je naišao na niz problema, pa je budućnost projekta T-84-120 neizvjesna.

Sredinom 2001. godine prikazano je vozilo BMPT-84 koje predstavlja hibrid tenka i oklopnog transportera. U prostor između kupole i motorno-upravljačkog odjela može se smjestiti pet vojnika sa opremom. Naoružanje je identično kao kod tenka T-84, ali je borbeni komplet topa smanjen na 30 granata.



BMPT-84 -Za prijevoz petoročlane posade




-TAKTIČKOTEHNIČKE KARAKTERISTIKE

Kalibar topa: 125 mm

Kalibar spregnutog mitraljeza: 12,7 mm

Kalibar protiuavionskog mitraljeza: 7,62 mm

Borbeni komplet topa: 43

Borbeni komplet spregnutog mitraljeza: 1250

Borbeni komplet PAM-a: 450

Posada: 3

Dužina tjela: 7,085 m

Dužina sa topom naprjed: 9,72 m

Širina: 3,56 m

Visina: 2,285 m

Klirens: 0,515 m

Borbena masa: 46.000 kg

Specifičan pritisak na tlo: 0,93 kg/cm2

Snaga motora: 882 kW

Specifična snaga: 19,17 kW/t

Radijus kretanja po asfaltnom putu: 540 km

Radijus kretanja po makadamu: 350-400 km

Kapacitet rezervoara za gorivo: 1300 l

Maksimalna brzina: 65 km/h

Srednja brzina po makadamu: 45 km/h

Gaz bez pripreme: 1,8 m

Podvodni gaz: 5 m

Savlađuje vertikalnu prepreku: 1 m

Rov: 2,85 m

Savlađuje uspon: 32°

Bočni nagib: 25°

Ručna obrambena bomba M75 "Kašikara" predstavlja pješadijsko oružje namjenjeno za uništavanje protivničke žive sile u bliskoj borbi. Efikasna je protiv ciljeva u rovovima, zaklonima, utvrđenim objektima, šumama i sl. Konstruirana je tako da se može aktivirati i u snjegu, blatu, vodi.

Bomba M75 se sastoji od tjela, eksplozivnog punjenja i upaljača.





Tjelo bombe se sastoji od jezgra i omotača izrađenog od plastične mase. U jezgri se nalazi oko 3000 čeličnih kuglica promjera 2,5 - 3 mm. Radijus ubojitog djelovanja kuglica je 12-18 m, a ranjavajućeg 30 do 50 m.



Eksplozivno punjenje predstavlja 36 - 38 grama plastičnog eksploziva, čijom eksplozijom čelične kuglice dobijaju energiju.

Otpusni mehanički upaljač tipa "Bušon", vremenskog rada, služi da aktivira eksplozivno punjenje. Vrijeme usporenja je 3 do 4 sekunde.

Ručne bombe M75 proizvode se i u Makedoniji, gde su označene M93.





TAKTIČKO-TEHNIČKE KARAKTERISTIKE

Masa bombe: 365 g

Promjer bombe: 57 mm

Visina bombe: 89 mm

Radijus ubojnog djelovanja: 12-18 m

Radijus ranjavajućeg djelovanja: 30-50 m

Usporenje upaljača: 3-4,4 s

Protuzračnim sustavima vrlo malog dometa (Very short-range air defence systems - Vshorad) obično se smatraju raketni ili topnički sustavi koji imaju domet do deset kilometara. Najveća im je prednost velika operativna prilagodljivost, osobito za raketne sustave koji se lansiraju s ramena ili iz malih, vrlo pokretnih vozila. Vshoradi omogućavaju da svaki vojnik, nakon relativno kratke i jednostavne obuke, postane dijelom učinkovite protuzračne obrane, barem u uvjetima dobre dnevne vidljivosti (većina ih nije opremljena IFF sustavom prepoznavanja pripadnosti letjelica).


Iskustva nekih sukoba s kraja devedesetih godina prošlog stoljeća i s početka ovog pokazala su da je moguća uporaba Vshorada i noću, ali samo u uvjetima u kojima protivnička strana ima potpunu dominaciju u zraku, te nije potrebna identifikacija uočene letjelice. Povećanje vjerojatnoće pogađanja ciljeva može se postići postavljanjem Vshorad raketnih sustava na nosače ili vozila koji omogućavaju ispaljivanje salve (dva ili više) projektila. Uporaba radarskih i/ili elektrooptičkih sustava (s dnevnim i termovizijskim kamerama, te laserskim daljinomjerima) motrenja i navođenja paljbe dodatno povećava učinikovitost i raketnih i topničkih sustava.





Pod pojmom laki PZO raketni sustavi uglavnom se podrazumijevaju projektili koji se lansiraju s ramena, iako na tržištu postoje i sustavi koji se lansiraju s lakog postolja, a dio ih je prilagođen i za ugradnju na vozila. U literaturi na engleskom za lake PZO raketne sustave koji se lansiraju s ramena rabi se skraćenica Manpad (Man-portable air defence systems). Od svoje pojave početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća Manpadi su stekli glas sustava koji doduše nemaju neku veliku učinkovitost ali ih je isto tako nemoguće otkriti i neutralizirati prije uporabe (lansiranja). Uz to pokazalo se da se Manpadi mogu pojaviti i na potpuno "nemogućim" mjestima kao što su visoki planinski vrhovi, ili na prijevoznim sredstvima kao što su vodeni skuteri.




Pod pojmom laki PZO raketni sustavi uglavnom se podrazumijevaju projektili koji se lansiraju s ramena, iako na tržištu postoje i sustavi koji se lansiraju s lakog postolja, a dio ih je prilagođen i za ugradnju na vozila. U literaturi na engleskom za lake PZO raketne sustave koji se lansiraju s ramena rabi se skraćenica Manpad (Man-portable air defence systems). Od svoje pojave početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća Manpadi su stekli glas sustava koji doduše nemaju neku veliku učinkovitost ali ih je isto tako nemoguće otkriti i neutralizirati prije uporabe (lansiranja). Uz to pokazalo se da se Manpadi mogu pojaviti i na potpuno "nemogućim" mjestima kao što su visoki planinski vrhovi, ili na prijevoznim sredstvima kao što su vodeni skuteri.


Od pojave prvih Manpada razvijena je već četvrta generacija sa znatno boljim sustavima samonavođenja na ciljeve i učinkovitijim bojnim glavama. Unatoč tome u uporabi su, ponajviše u rukama gerilaca i terorista, i sustavi prve generacije kao što je sovjetski KBM 9M32M Strela-2M (NATO oznaka SA-7 Grail) i američki Redeye. Oba ta sustava još uvijek su opasna prijetnja nezaštićenim zrakoplovima u koje ulaze vojni transportni avioni i helikopteri, ali i civilni putnički avioni.

Na osnovi Stele-2M razvijen je projektil Strela-3 (SA-14 Gremlin) koji je postao operativan 1978. i još napredniji KBM 9M310 Igla-1 (SA-16 Gimlet) koji je postao operativna 1981. godine.

Oba projektila opremili su hlađenim infracrvenim sustavom samonavođenja na ciljeve koji omogućava i napade na zrakoplove u dolasku, za razliku od projektila Strela-2M (i američkog Redeyea) koji može napadati samo ciljeve u odlasku, kad ciljatelju okrenu svoje ispuhe mlaznih motora.

Uprava za borbeni razvoj i Laboratorij za razvoj borbene opreme američke kopnene vojske (US Army) počeli su potkraj siječnja ove godine eksperimentalno analiziranje postojećeg službenog pištolja američke vojske M-9 (ustvari Beretta 92).

Zasad još nije riječ o izboru novog pištolja već ispitivanje pritužbi koje dolaze s terena, a tiču se pištolja M-9. Analizirat će se različite osobine te usporediti s onim što nude drugi na tržištu dostupni pištolji. Neke od primjedbi tiču se navodnih čestih zastoja, neudobnih komandnih poluga i slaba učinkovitost zrna metka kalibra 9 mm NATO (9x19, "duga devetka").




Vojska još nije donijela službenu odluku o uvođenju nekog drugog pištolja. Spomenutom analizom dobit će više podataka te omogućiti mjerodavnim eventualno donošenje odluke o daljnjem postupanju.

Do uvođenja kalibra 9 mm NATO vojska je rabila kalibar .45 ACP. Odluka o prelasku na novi kalibar donesena je 1954. a stvarno je uveden tek 1984. Razlog za to bilo je postojanje rezervi oružja kalibra .45 (legendarni pištolj Colt M1911) pa se s novim oružjem nije startalo sve dok se rezerve nisu istrošile. Razlog za prelazak na 9 mm bio je logističke prirode, odnosno standardizacija na pištoljski kalibar koji rabi većina članica NATO-a.

Danas se pak traži bolji ciljnik, veći kalibar i okidač po načelu "samo dvostruko djelovanje". U analizi sudjeluju vojnici iz različitih postrojbi, raznih činova, oba spola i različitih VPD-ova kako bi se dobila što šira testna skupina i simulirali uvjeti uporabe. Angažirani vojnici pucaju pištoljem M-9 i različitim pištoljima dostupnim na tržištu. Među njima i vrlo modernim pištoljem Smith & Wesson 99 kalibra .45. Vojnici koji su pucali tim modelom hvale izvrsne ciljnike, izvrsnu ergonomiju i dobru kontrolu trzaja kod opaljenja.




To ne treba čuditi jer M-9 vuče korijene od Berette 92, dizajna starog više od dvadeset godina dok je S&W 99 na tržište došao prije nekoliko godina i primjer je moderno konstruiranog pištolja vrhunskih osobina.

Javelin je sustav srednjeg dometa, za prijenos i paljbeno djelovanje treba samo jednog vojnika. Sustav vođenja je tipa "ispali i zaboravi" jer je projektil opremljen modernim termovizijskim tražilom i naprednom elektronikom koja mu omogućava samostalni napad, operater mora samo odabrati i označiti cilj te lansirati projektil.



Javelin može djelovati u raznim uvjetima, od polarnih do pustinjskih pa ga je dosad odabralo devet vojski diljem svijeta. To su američka, australska, irska, jordanska, litvanska, novozelandska, norveška, tajvanska i britanska vojska.

Za češku je vojsku izbor modernog POVRS-a korak dalje na dugom i skupom putu modernizacije i standardizacije sa savezničkim snagama.
Javelin je zajednički razvojni projekt američkih tvrtki Raytheon i Lockheed Martin, koje su ustrojile zajedničku tvrtku Javelin Joint Venture sa sjedištem u Orlandu, Florida.
Sklapanje sustava se obavlja u Troyu u Alabami.






Težina: 28 kg

Dužina: 1.76 metara

Domet: 2000 m (max)
75 m (min)

Vrsta bojne glave: Heat

Težina bojne glave: 8.4 kg

Proboj oklopa: 600+ mm

Lansirna rampa: čovjek prenosi
posada 2

Osim kratkih strojnica i jurišnih pušaka, specijalne snage rabe i moćnija oružja. Jedno od popularnijih je jamačno laka strojnica Minimi već spomenute belgijske tvrtke FN Herstal. Riječ je o lakoj strojnici kalibra 5,56x45 mm koju rabi mnogo vojski diljem svijeta, a osobito je popularna među specijalnim snagama jer nudi veliku paljbenu moć, a masom ne odskače mnogo od obične jurišne puške. Postoji i inačica ParaMinimi koja je skraćena i olakšana i izvrstan je izbor za razne desantne i specijalne postrojbe.




Američko zapovjedništvo za specijalne operacije SOCOM naručilo je posebnu olakšanu inačicu oznake Mk 46. Olakšana je uporabom lake cijevi i uklanjanjem razne manje važne opreme, kao što je ručica za nošenje.


FN Herstal je razvio i inačicu u kalibru 7,62x51 mm kao dopunu postojećem modelu. Tako su pokrivena dva osnovna "zapadna" puščana kalibra, a učinkoviti domet bitno povećan. Krajnji korisnici su dobili dva razna oružja, ali ergonomski vrlo slična, a i logističari su sretni jer dvije inačice imaju 70% istih dijelova. Istodobno, inačica u jačem kalibru 7,62 mm je za oko trećinu lakša u odnosu na prosječnu masu univerzalne strojnice u istom kalibru.

MG-42 je bila dizajnirana da bude ekonomičnija i da se lakše proizvede u masovnoj proizvodnji nego MG-34. Stavljena je plastika na rukohvat i podupirač. Umjesto tvrdog čelika stavljen je slabiji ljevani metal. Na mjestima gdje je bilo zakovano sada je samo zavareno. Bila je lakša, kompatibilnija i pouzdanija.



Re dizajn je omogučio MG-42 da se koristi u mnogim različitim klimama. Prijašnje strojnice nisu mogle biti koristiti jedinici koje u nosile rukavice bez prstiju (koristilo u zimi, posebno u Rusiji). Bila je mnogo otpornija na zaštopavanje koje je bilo uzrakovano pijeskom i zemljom (odlično za uporabu u africi). Cijev se je mogla promijeniti vrlo brzo, iskusniji vojnici su je mogli promjeniti za oko 30 sekundi.



Kada se je montirala na dvonožac bila je manje precizna nego MG-34, ali njezina snaga je bila uništavajuća što se je dokazalo u Normandiji. Zbog stalne paljbe vojnici koji su bili na strojnici bilu su zasipani čahurama, što ih je onemogučavalo u brzom manevrivanju, ali više smrtonosnim.




Specifikacije:

Domet: isto kao MG-34 oko 2km

Kalibar: 7,92x57mm

Brzina metka: 755 metara u sekundi

Brzina paljbe: 1550 metaka u minuti

GLOCK 36

Kalibar -.45 ACP

Okidanje-Safe Action

Dužina (ukupno)-6.77 in. (172 mm)

Visina sa spremnikom-4.76 in. (121 mm)

Širina-1.13 in. (28.5 mm)-Dužina cijevi-3.78 in. (96 mm)

Dužina ciljničke linije-6.18 in. (157 mm)

Težina bez spremnika-20.11 oz. (570 g)

Težina praznog spremnika-2.40 (68 g)

Težina punog spremnika-6.88 oz. (~195 g)

Kapacitet spremnika-6 metaka

Težina okidanja-5.5 lbs. (~2.5 kg)

Hod otponca-0.5 in. (12.5 mm)

Broj sustava sigurnosti-3

Na tržištu od-1999

TVRTKA Lockheed Martin je uspješno testirala precizne projektile s GPS navođenjem za višecijevni bacač raketa tipa MLRS. Testiranja su obavljena na poligonu White Sands u američkoj saveznoj državi New Mexico.
Testiranje je obuhvatilo ispaljivanje dva projektila i provjeru sposobnosti GPS sustava za navođenje da izdrži ometanje. Provjerena je i sposobnost djelovanja novog upaljača u uvjetima snažnog ometanja. Prema navodima Lockheed Martina, oba su testa prošla prema očekivanjima i ostvareni su svi ciljevi.




Projektili su ispaljeni iz bacača HIMARS, u osnovi lakše inačice MLRS-a koja umjesto gusjeničnog rabi lakše kotačno podvozje, odnosno taktički kamion.
Prvi je projektil ispaljen u modu za vertikalni napad. Riječ je o modifikaciji, odnosno posebnoj programskoj aplikaciji koja projektilu omogućava manevriranje i vertikalni napad na cilj. Drugi je projektil ispaljen sa standardnim softverom koji omogućava klasičan let po balističkoj putanji.
Temeljni razlog za razvoj nove inačice projektila (mogu ga rabiti i VBR MLRS i VBR HIMARS) je stvaranje preciznog oružja sposobnog djelovati po vrijednim ciljevima, u neposrednoj blizini vlastitih snaga. Cilj takvih projektila je maksimalno smanjiti kolateralnu štetu i civilne žrtve među okolnim stanovništvom, te osigurati da vlastite snage u blizini izabranog cilja ne budu greškom pogođene zbog iznenadnog naleta vjetra ili sličnog čimbenika koji može poremetiti putanju projektila i izazvati manje, ali potencijalno pogubno odstupanje od cilja.

Osim velikog razvoja strojnica za policijske i protuterorističke snage, ostalo je otvoreno pitanje uporabe tog oružja u oružanim snagama, koje su još uvijek pokazuju premalo interesa prema njemu i u kojima automatske puške imaju potpuni primat. Naoružanje posada borbenih vozila, zrakoplova, ratnih brodova, poslužitelja na oruđima i svih ostalih vojnika kojima puška nije primarno oružje različito je riješeno, ali prevladava mišljenje kako njihove potrebe zadovoljavaju pištolji i automatski pištolji, te u određenoj mjeri kratke strojnice kao što su Škorpion, Ingram, Mikro Uzi i sl. Kako je riječ o dosta prevladanom i zastarjelom naoružanju (navedeni tipovi su iz 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća) i na ovom planu je bilo pokušaja osuvremenjivanja i stvaranja novih modela. U tom kontekstu najdalje je otišla belgijska firma FN Herstal, koja je kasnih 80-ih godina prošlog stoljeća razvila novu kratku strojnicu FN P90 isključivo za tu namjenu.




To oružje u velikoj mjeri odstupa od standardne definicije kratke strojnice zbog streljiva kojeg rabi. Naime, u ovom slučaju riječ je o metku 5,7x28 mm SS 190, koji je po svom izgledu i balističkim odlikama sličniji puščanom nego pištoljskom streljivu. Za taj tip streljiva konstruktori su se odlučili zbog toga što u okolnostima suvremenog ratovanja vojnici obično nose zaštitne prsluke koje standardno pištoljsko streljivo ne probija, a 5,7x28 mm probija bez problema na udaljenostima 50-100 m. Osim toga, FN P90 i po svom izgledu i nekim konstrukcijskim rješenjima odstupa od uobičajene koncepcije kratke strojnice (jedino zajedničko im je automatika rada na načelu slobodnog trzanja zatvarača).



Za potrebe izvođenja specijalnih operacija svojedobno su razvijene kratke strojnice koje se jednostavno sklapaju u oblike prihvatljive za svakodnevno nošenje, a u slučaju potrebe brzo i jednostavno se prevedu u borbeni položaj. Prvo takvo oružje napravio je Eugene Stoner (konstruktor automatske puške M-16) ranih 80-ih godina, potaknut učestalim otmicama poslovnih ljudi i političara u zemljama zapadne Europe i Južne Amerike. Kako bi omogućio učinkovitu obranu toj populaciji, stvorio je FMG (Folding Machine Gun) - oružje koje je u sklopljenom stanju izgledalo kao obični kovčežić, a po potrebi se moglo brzo i jednostavno rasklopiti u kratku strojnicu velike vatrene moći na maloj udaljenosti. Nekoliko prototipova napravilo je poduzeće "Ares Inc.?, međutim to oružje nikada nije ušlo u operativnu uporabu zbog zakonskih odredbi koje privatnim osobama u većini zemalja zapadne Europe i SAD-a zabranjuju posjedovanje i nošenje automatskog oružja, a u službama sigurnosti, oružanim snagama i policiji za njega nije pokazan interes.



S druge strane, nekoliko godina kasnije (konkretnije početkom 90-ih godina prošlog stoljeća) gotovo identično oružje (bolje rečeno kopiju FMG) predstavio je Konstruktorski biro priborostrenija iz Tule pod nazivom kratka strojnica PP-90 .
Ta kratka strojnica može pucati samo rafalnom paljbom, a nalazi se u naoružanju FSB-a i Vanjske obavještajne službe. Podaci o mogućoj borbenoj uporabi nisu poznati. Sličnu kratku strojnicu prikazala je i Ukrajina pod nazivom Goblin, ali o njezinom plasmanu i mogućoj operativnoj uporabi za sada nema gotovo nikakvih podataka.





Osobno oružje nove generacije FN P90.

Kalibar 5,7x28 mm.

Dužina 500 mm, cijev 263 mm.

Masa praznog oružja 2,54 kg, punjenje okvir s 50 metaka

Teoretska brzina gađanja 900 metaka/min

Učinkoviti domet 200 m

Teška snajperska pušta RT-20 u cal. 20 mm tzv. ručni top je jednometna repetirna puška proizvedena početkom 1990. godine u poduzeću RH Alan za potrebe Hrvatske vojske u Domovinskom ratu primarno proizvedena i korištena za uništavanje lakooklopljenih vozila, neprijateljskih zaklona, zapovjednih mjesta i žive sile na udaljenosti do 2000 metara.

Streljivo cal. 20x110 mm sa eksplozivnim ili protuoklopnim zrnom primarno se koristi kod protuavionskih topovima porodice M55, početne brzine od 850 metara u sekundi isto je vrlo učinkovito u uništavanju gađane mete.



Teški snajper uspješno je korišten u borbenim djelovanjima tokom domovinskog rata a prednosti ovog teškog snajpere su očigledene u njegovoj velikoj razornoj moći no nedostatci se očituju u velikoj masi od čak 17,3 kg (bez dvonošca i optičkog nišana), velikim dimenzijama te nemogućnošću korištenja oružja u skučenim objektima.

Kasnije tokom domovinskog rata proizvedena je poboljšana verzija puške nazvana RT-20M1 a glavna novina je bila smanjenje mase cijevi puške sa 17,3 na 15,1 kg. Kako bi se omogućilo smanjenje sile koja nastaje pri opaljenju streljiva hrvatski su inženjeri na domišljat način riješili problem tako što su iznad cijevi postavili tubu koja radi na raktivnom principu tako što nakon ispaljenja projektila dio barutnih plinova iz cijevi odlazi u tubu te potom van iz strijelca te tako stvara silu obrnutu od sile koje je nastala opaljenjem projektila i time i amortizira silu koja djeluje na strijelca.



TAKTIČKO-TEHNIČKE KARAKTERISTIKE

Kalibar: 20x100 mm

Masa puške: 17,3 kg

Masa dvonošca: 1,3 kg

Masa optičkog nišana: 0,6 kg

Masa puške sa nišanom i dvonošcem: 19,2 kg

Masa opreme za nošenje puške: 3,2 kg

Dužina puške: 1330 mm

Dužina cijevi: 920 mm

Početna brzina projektila: 850 m/

G 98 se nalazila u naoružanju njemačkog pješaštva u kolovozu 1914., i to jednako u postrojbama prve linije, kao i u većem dijelu pričuvnog sastava. Međutim, dodatna opskrba bila je slaba, osobito nakon mobilizacije, zbog čega je njemačko pješaštvo bilo veoma šaroliko naoružano, uključujući i ranije razvijene modifikacije puške G 88 (G 88 S, G 88/05 i G 88/III).



Tu treba pribrojiti i izvjesne količine ruskih pješačkih pušaka sustava Mossin - Nagant, do kojih se došlo neposrednim zarobljavanjima, odnosno zapljenama nakon boja. Međutim, njemačka ratna proizvodnja ubrzo je konsolidirana, uključujući sve veći broj manjih kooperanata, poput Schilling und Haenel-a iz Suhl-a. Uostalom, svi mali pogoni u okolici Suhla, a i drugdje po Njemačkoj,
bili su uključeni u proizvodnju G 98, kao i drugog oružja.

Već nakon nekoliko mjeseci nadomještena je potrebnom količinom G 98 količina modificiranih inačica G 88. G 88 su povučene i predane na uporabu u Landswehr.
Tijekom rata na G 98 je obavljeno nekoliko preinaka mehaničkog djelovanja, a također je uvedeno i novo streljivo pod oznakom SmK (Spitzgeschoss mit Kern). Novi je metak uveden u ožujku 1915., a bio je namijenjen snajperima. Zrno novog metka imalo je šiljati vrh i ocjelnu jezgru radi bolje penetracije u cilj, a za G 98 u općoj pješačkoj uporabi novi se metak primjenjivao sve dok se nije ispostavilo da je izrada tog metka preskupa, a da bi se tim strjeljivom opskrbljivali obični vojnici.


7.62mm


Razvijeno je i nekoliko novih oblika nišanskih sprava: pomoćna mušica (Hilfskorne) bila je namijenjena smanjivanju udaljenosti gađanja s 400 na 100 metara, zatim protuzrakoplovni nišanski uređaj i periskopski uređaj za gađanje iz rova. Razvijen je i svijetleći nišan za noćno gađanje, prepariran luminiscentnim radijem. Iako je, za razliku od drugih ovdje spomenutih, imao stvarnu praktičnu vrijednost, postrojbe su ga nerado primale.

Oklopni izviđački automobil 4x4 BRDM-2 razvijen je 1962. godine u tadašnjem SSSR-u, kao nasljednik starijeg vozila BRDM-1. Serijska proizvodnja u tvornici Molotov GAZ je trajala od 1963. do 1989, a vozilo je prvi put javno prikazano 1966 godine.


Tjelo automobila izrađeno je varenjem ploča pancirnog čelika, a oblikovano je tako da se zaštite što bolje amfibijske karakteristike. Debljina oklopa sa prednje strane je 14 mm, na bokovima 7 mm, a na podu 3 mm, što znači da je posada zaštićena od udara streljačkog naoružanja, ali da je vozilo veoma ranjivo na mine i udare mitraljeza kalibra 12,7 mm ili većeg.


9K14

U prednjem djelu oklopnog tjela jedan do drugog sjede dva člana posade - vozač sa ljeve strane i zapovjednik sa desne. Ispred sebe imaju dva prozora koji u borbi mogu biti zatvoreni čeličnim kapcima, kada se osmatranje obavlja pomoću sistema periskopa.

Kupola sa mjestom nišandžije i naoružanjem postavljena je u srednjem djelu vozila. Na bokovima srednjeg dela oklopnog tjela nalaze su po tri osmatračka periskopa i jedna puškarnica s osobnim naoružanjem posade. Zadnji dio automobila rezerviran je za smještaj motorno-transmisionog odeljenja. Svi članovi posade ulaze i izlaze iz vozila kroz dva otvora na krovu - po jedan iznad mjesta zapovjednika i nišandžije.

Naoružanje se sastoji od mitraljeza KPVT kalibra 14,5 mm, spregnutog sa mitraljezom PKT 7,62 mm i ugrađeno je u ručno pokretanu kupolu kakva je primenjena i na oklopnom transporteru BTR-60PB. U borbenom kompletu se nalazi 500 metaka 14,5 mm i 2000 metaka kalibra 7,62 mm. Ljevo od mitraljeza postavljen je teleskopski nišan PP-61A. U vozilu se najčešće nalazi i jedan ručni bacač RPG-7V ili RPG-18.

Za pogon se koristi V-8 benzinski motor GAZ-41, hlađen tečnošću, koji razvija maksimalnih 103 kW (140 ks) pri 3400 obrtaja u minuti. Zrak se u motor uvodi kroz otvore na zadnjoj strani i na krovu vozila, a na svakom boku nalazi se po jedan auspuh. Ručni menjač ima četiri brzine prenosa za kretanje napred i jedan za nazad. Sva četiri točka su pogonska, a karakteristika automobila BRDM-2 je da ima i dva para malih dodatnih točkova na sredini tjela. Oni se izvlače (spuštaju) pri kretanju po teškom terenu, čime se znatno poboljšava pokretljivost. Sistem vješanja se sastoji od lisnatih opruga i četiri para hidrauličnih amortizera. Vozač može podešava pritisak u pneumaticima u toku vožnje. Automobil BRDM-2 vodene prepreke savlađuje plovljenjem, brzinom 10 km/h, pogonjen jednim vodomlaznim pokretačem ugrađenim u zadnjem djelu tjela. Pre ulaska u vodu na prednjoj strani vozila podiže se valobran.

Standardna oprema vozila podrazumeva sistem za NHB zaštitu na bazi natpritiska, inercijalni sistem za navigaciju TNA-2, vitlo nosivosti 4000 kg, IC farove i periskope za vožnju i osmatranje noću, radio-uređaj R-113 i uređaj za zadimljavanje ubrizgavanjem goriva u auspuh.


Vozilo se nalazi ili se nalazilo u sastavu oružanih snaga više od 45 država, među kojima su i Srbija i Crna Gora, Hrvatska, Makedonija, Mađarska, Rumunija, Bugarska, Poljska, Češka, Slovačka, Irak, Libija, Egipat... Korišćeno je u velikom broju lokalnih ratova, uključujući i sve ratove na teritoriji bivše SFRJ.

Na šasiji izviđačkog automobila BRDM-2 konstruirano je nekoliko vozila za druge namjene: zapovjedno-stožerno vozilo BRDM-2U, lovci tenkova 9P110, 9P122, 9P133 i 9P148,9K14M vozilo za NHB izviđanje i obilježavanje kontaminiranog zemljišta BRDM-2RH, raketni sistem trupne PVO Strela-1M. Postoji i nekoliko modernizacija baznog vozila BRDM-2 - varijanta naoružana topom 23 mm, češka komandna verzija BRDM-VR i iziđačka verzija BRDM-B, poljska vozila BRDM-2M-96, BRDM-2M-97 i BRDM-2M-98.


Strela


TAKTIČKO-TEHNIČKE KARAKTERISTIKE
Kalibar glavnog mitraljeza: 14,5 mm
Kalibar spregnutog mitraljeza: 7,62 mm
Borbeni komplet glavnog mitraljeza: 500
Borbeni komplet spregnutog mitraljeza: 2000
Konfiguracija: 4x4
Posada: 4
Dužina vozila: 5,75 m
Širina: 2,35 m
Visina: 2,31
Klirens: 0,34
Baza točkova: 3,1 m
Masa vozila: 700 kg
Snaga motora: 103 kW
Specifična snaga: 14,71 kW/t
Radijus kretanja: 750 km
Kapacitet rezervoara za gorivo: 290 l
Maksimalna brzina: 95 km/h
Brzina plovljenja: 10 km/h
Savlađuje vertikalnu prepreku: 0,4 m
Savlađuje rov: 1,25 m
Radijus okretanja: 9 m
Uspon: 60%
Bočni nagib: 30%

Flash Bomba




Ovo se nikako nepreporuča da radite kod kuće
EXP:acitelin+oxigen




Zvucna Explozija



Da za ovo je potrebna luda glava kao što imamo ja i jazzer!
Preporuča se potrebna oprema koju mi nemamo,a nemamo ni za žvake pa se snađi!
znači:
Plinska maska
Odjelo otporno na zapaljenje i trganje
Kevlar 20 mm-pancir prsluk
Kaciga s štitnikom za oči

Ma jel smo jazzer i ja pametni!!!

Minigun cal.30


Karakteristike:


Težina:16kg (stane u malo veći džep)

Duljina c:75cm

Broj cijevi:4

Brzina pucanja:1000-2000 metaka u min (buši bolje od Hiltice)

Tip metka:7,62x51 mm

Brzina metka:854mps

Maximalni domet:1000m



Ono sto ste culi i vidjeli u filmovima da jedan čovjek treba da se puca iz miniguna,to nije istina!
Bio je model napravljen ali nosili su ga 2 do 3 čovijeka.
Pucanje se vršilo s posebnog prenosivog stalka ili tronožca,zbog svojih 2000 ispaljenih metaka u minuti nije ga moguce držati u rukama,vibracije i trzanje i povlacnja sila drugacije govore.
Mozemo ga susresit na vozilima kao sto je: džipovi(pogledaj video,helikopteri,laka, srednja, teska oklopna vozila,avioni,i brodovi.


postava na malu pticu



Postoje spremnici:

# » 4400 komada u spremniku
# » 3000 komada u spremniku Little Bird(mala ptica-Helikopter)
# » 3000 komada u spremniku Vehicle(vozilo-Automobil)
# » 1500 komada u spremniku
# » 500 komada u spremniku



Šaržer ili kutija s 4400 komada streljiva

Desert Eagle Pistol je nastao 1979 godine, kada su tri čovjeka sa idejom za konstrukciju poluautomatskog pištolja magnum kalibra koji bi funkcionirao na plinskom principu osnovali Magnum Research, Inc. u St. Paul, Minnesota (SAD). Magnum Research, Inc. Je patentirao osnovni dizajn pištolja Desert Eagle 1980 godine,a prvi radni prototip ovog pištolja je završen 1981 godine. Bio je oko 80% funkcionalan sa rotirajućim zatvaračem, punim plinskim funkcioniranjem i odličnim streljačkim karakteristikama. Finalnu doradu na pištolju izvršila je izraelska vojna industrija (IMI), pod ugovorom od strane Magnum Research, Inc. Poslije zavšenog istraživanja što je uključivalo i tisuće ispaljenih metaka potpuno funkcionalni .357 Magnum model je proizveden u seriji od preko 1000 komada. Ovaj pištolj koji je danas jako vrijedan kolekcionarima ima tradicionalni tzv. „land-and-grove“ žljeb, koji neprihvata produžetke cijevi i mogućnost izmjene kalibra. Serijski broj ovih pištolja počinjao je sa #3001.
Usavršavanje Desert Eagle još nije završeno, kako bilo 1985 godine cijev je promjenjena tj. poligonalno je nažljebljena kako bi se povećala preciznost samog pištolja. 1986 godine verzija.44 Magnum ovog pištolja je usavršena i predstavlja prvi uspješno napravljeni poluautomatski .44 Magnum pištolj izbačen na tržište.




Unapređenje linije Desert Eagle se još uvjek obavlja. 1987 godine .41 Magnum Desert Eagle pištolj (koji trenutno nije u proizvodnji) je predstavljen kako bi ispitao specifično tržište. 1989 godine, Mark VII model Desert Eagle postao je standardni model. Svi Desert Eagle pištolji proizvedeni od 1989 godine imaju Mark VII karakteristike: uvećanu polugu kočnice, uvećan i poboljšan zaustavljač klizača, dvofazni obarač.
Početkom 1996 godine Magnum Research, Inc. Je uspješno predstavio .50 Action Express Desert Eagle pištolj da osjeti i zadovolji potrebe za sportsko/lovačku klijentelu. Bil je Magnum Research predstavio kalibar–nekoliko proizvođača je počelo da proizvodi .50 Magnum (a.k.a. .50 Action Express) oružje, ali je samo jedan uspješan poluautomatski pištolj opstao a to je Desert Eagle (bilo je nekoliko revolvera i pušaka limitiranog izdanja napravljenih u ovom kalibru). Tokom istog perioda osnovni dizajn je nadograđen u trenutnoj Mark XIX specifikaciji. Osnovni ključ nadogradnje jeste jedinstvena veličina konstrukcije za sve kalibre (prije toga Mark I i Mark VII pištolji su imali različite veličine konstrukcije za različite kalibre). Ova unifikacija dozvoljava upotrebu različitih cijevi na istoj konstrukciji sa lakim i jednostavnim promjenama kalibra zamjenom samo nekoliko komponenti- cijev, šanžer, i zatvarač (postoje dvije nomenklature zatvarača koje se upotrebljavaju u Mark XIX pištoljima, jedan za manju .357 Magnum municiju, a drugi za veći .44 Magnum i .50AE municiju; ovo je moguće zbog toga što .50AE ima iste dijametre metka .44 Magnum).
Danas Desert eagle pištolji se koriste za sportsko takmičenje u streljaštvu (u disciplini kao što je „Silhouette shooting“) kao i za lov i kolekcionarstvo (mada je cijena pištolja, municije i njihove izrade visoka što ovaj pištolj čini dosta skupim). Zbilja za cijenu i težinu ovog (praznog) pištolja može se kupiti dva pištolja kao što su Glock 17 ili SIG-Sauer P228 plus dobru zalihu municije; štoviše, ovi pištolji bi bolje poslužili u stvarnim borbenim situacijama i posjeduju šanžere sa mnogo većim kapacitetom. Dodavši tome jak povrat kod pištolja sa valikim kalibrom (naručito .50AE), veliki trzaj i zaglušujući zvuk može se zaključiti da samo holivudski „ratnici“ koriste ovo „čudovište“ kao borbeno oružje. U stvarnom životu ako trebate oružje mnogo moćnije nego tipični borbeni pištolji (kao što su Glock ili SIG-Sauer, Beretta ili neki drugi respektabilni model kromirane za kalibre 9mm ili .45ACP), koristićete pušku ili automat.



Zadnja napomena - Companija Magnum Research pokušava da iskoristi slavu ovog pištolja koristeći oznaku Desert Eagle da proda interno drugčije oružje Jericho 941 pištolj također napravljen u izraelu od strane IMI. Iako Jericho spolja izgleda kao Desert Eagle, u unutrašnjosti on je sasvim različito oružje, i za razliku od svog većeg brata on je istinski upotrebljiv borbeni pištolj.

M16 (United States rifle, caliber 5,56 mm, M16) američka je jurišna puška i osnova za cijeli niz jurišnih pušaka kalibra 5,56 mm. U službu američke vojske ulazi sredinom šezdesetih godina dvadesetoga stoljeća.



Povjest

Prva inačica M16A1 počela se uvoditi u službu 1964. godine kao zamjena za M14 7,62mm, a već 1965. postala je najrasprostranjenija jurišna puška u američkoj vojsci. Kasnija inačica M16A2 pocela se uvoditi u službu početkom osamdesetih, da bi do danas bilo proivedeno još nekoliko verzija, od kojih su najvažnije karabinska M4 i verzija s bacačem granata M203.

M16 je bila prva jurišna puška s plastičnim komponentama, što joj je znatno smanjilo težinu, a najvažnija njezina karakteristika je kalibar 5,56mm koji je kasnije postao standardni kalibar NATO saveza.

Karakteristike

Analizom (projekt SALVO) borbenih iskustava i preko 3 milijuna izvještaja s ratišta tijekom prvog i drugog svjetskog rata. Analiza je pokazala da se borbe vode na manjoj udaljenosti, s većom potrošnjom municije, te da su ciljevi uglavnom pokretni, pa je temeljem tih analiza konstruiran M16. Spremnik je prvotno bio kapaciteta 20 metaka, da bi kasnije bio povećan na 30.[1]

Glavni "protivnik" M16, bio je sovjetski AK-47 koji je imao kalibar 7,62 mm. Navedeni kalibar imao je veću zaustavnu moć od američkog konkuretna, ali i znatno sporije zrno te manju preciznost. Također kalibar 5,56 mm zbog svoje brzine stvara znatno više biološke štete od kalibra 7,62mm.

Prilikom uvođenja u operativnu uporabu tijekom Vijetnamskog rata bilo je zamjerki na pouzdanost M16, primarno zbog lošeg održavanja (M16 je bila predstavljana kao puška koju se ne treba čistiti), te u nešto manjoj mjeri zbog municije, no kasnijim usavršavanjem i inačicama te su manjkavosti otklonjene.

Proizvodnja i rasprostranjenost

M16 se do danas proizvodio u četri osnovne inačice M16 A1/A2/A3/A4 uz karabinsku (kraću) verziju, M4. Osnovna i karabinska verzija isporučuju se s 40 mm bacačem granata M203 koji je smješten ispod cijevi. Uz ove osnovne inačice proizvodi se čitav niz specijaliziranih sustava koji su prilagođeni korisnicima i njihovoj osnovnoj namjeni.



M16 je u operativnoj uporabi u više od 80 zemalja, među kojima je i 15 članica NATO saveza. Proizvedena je u više od 8 milijuna primjeraka od kojih je 90% još u upotrebi.[3] M16 je korišten i kao osnova za razvoj cijelog niza jurišnih pušaka poput njemačkog HK416, tajvanskog T65 ili korejskog Daewoo K2.

AK-47 je jurišna puška koju je dizajnirao Mihail Kalašnjikov i koja je korišćena u mnogim državama Istočnog bloka tokom Hladnog rata. U poređenju sa puškama iz Drugog svetskog rata, AK-47 je lakši, kompaktniji, kraćeg dometa, sa manjim 7.62 × 39 mm spremnicia i imao je mogućnost određene paljbe. On je jedan od prvih pravih jurišnih pušaka i ostaje najrasprostranjeniji. AK-47 i njegove brojne varijante su proizvođene u velikim brojevima u odnosu na druge jurišne puške i još uvek se proizvodi.




Značajne osobine
AK-47 je prost i jeftin za proizvodlju i lak za čišćenje i održavanje. Njegova snaga i moć su legendarne. Veliki plinski klip, značajno rastojanje između pokretnih delova i zakrivljen dizajn spremnika su omogućili pušci da podnese velike količine strane materije i pucanje bez zakočenja. Ova pouzdanost je došla po cjenu preciznosti.

Zadnji stepeni nišan je podesiv, gjde svaki položaj obelježava stotine metara. Prednji nišan je za podesiv radi projekcije na terenu. Podešavanje protoka plina je urađeno u tvornici prije prodaje. Borbena podešavanja usmjeravaju metke nekoliko centimetara iznad ili ispod točke nišanjenja u dometu od približno 250 metara. Ovo blisko podešavanje omogućava korisniku da puca na bliske mete bez podešavanja nišana. Duža podešavanja su namenjena za čišćenje terena. Ova podešavanja odražavaju Mosin-Nagat i SKS Simonov puške koje je AK-47 zamjenio. Ovo je olakšalo prelaz i trening.

Cjev i komora, kao i plinski klip i unutrašnji plinski cilindar, su uglavnom kromirani. Ova obloga je drastično produžila vjek trajanja ovih djelova čineći ih otpornim na koroziju i grebanje. kromiranje kritičnih djelova je sada uobičajeno u većini modernih vojnih oružja.




Balistika
Standardni AK-47 ispaljuje 7.62 × 39 mm municiju sa izlaznom brzinom od 710 metara u sekundi. Izlazna energija je 1.990 džula. Dužina spremnika je 38,6 milimetara, a masa oko 280 grama. Masa metka je obično 123 grama. AK-47 i AKM sa spremnikom od 7.62 × 39 mm imaju efikasan domet od oko 300 metara. Radi upoređenja 7.62 × 54R mm spremnici imaju municiju od 185 grama sa brzinom od 818 metara u sekundi sa približno 4.000 džula energije.

Krajem osamdesetih godina sovjetski konstruktori pristupili su razvoju novog lakog bestrzajnog protivoklopnog sredstva, sposobnog da sa prednje strane uništi sve tipove tenkova koji su se tada nalazili u operativnoj upotrebi. Rezultat ovog rada je ručni bacač raketa RPG-29 Vampir, kalibra 105 mm.



Ručni bacač RPG-29 namjenjen je za uništavanje tenkova, oklopnih vozila, bunkera i utvrđenih objekata na daljinama do 450 m. Zamišljen je kao protivoklopno sredstvo motoriziranog pješadijskog voda, a opslužuju ga dva vojnika.

Sistem RPG-29 se sastoji od dva osnovna djela: lansera i raketnog projektila.

Lanser raketa je predviđen za višekratnu upotrebu. Opremljen je optičkim i rezervnim mehaničkim ciljnikom, a po potrebi se postavlja pasivni noćni ciljnik. U pokretnom položaju lanser je rastavljen na dva djela, koje u posebnoj torbi prenosi jedan vojnik.

Raketni projektil PG-29V kalibra 105 mm se sastoji od tandem-kumulativne bojeve glave i raketnog motora. Bojeva glava probija 650 mm homogenog pancirnog čelika iza reaktivnog oklopa, a efikasna je i protiv betonskih građevina i podzemnih bunkera.



TAKTIČKO-TEHNIČKE KARAKTERISTIKE

Kalibar: 105,2 mm

Masa bacača: 11,5 kg

Masa projektila: 4,5 kg

Početna brzina projektila: 130 m/s

Ciljnička daljina gađanja: 450 m

Probojnost: 650 mm

M79 Osa
RUČNI BACAČ RAKETA 90 mm



Jugoslovenski ručni bacač raketa 90 mm M79 Osa namjenjen je za blisku protivoklopnu borbu. To je pješadijsko bestrzajno raketno sredstvo za višekratnu upotrebu, koje se efikasno može koristiti protiv oklopnih vozila na daljinama do 350 m i protiv nepokretnih ciljeva kao što su živa sila i vatrena
sredstva u bunkerima i utvrđenim objektima na daljinama do 600 m.

Po konstrukciji i prinicpu rada RBR Osa sličan je francuskom bacaču LRAC F1. Sistem M79 sastoji se od ručnog bacača raketa, rakete u kontejneru i rezervnog alata i pribora.

Ručni bacač raketa se sastoji od lansirne cjevi izrađene od stakloplastike, mehanizma za opaljivanje, optičkog ciljnika sa uvećanjem 4x, mehaničkih ciljnika, oslonca za rame, rukohvata i poklopaca lansirne cjevi.



Kontejner sa raketom se prije lansiranja postavlja na zadnji dio ručnog bacača (kao produžetak lansirne cjevi). Raketa ima kumulativnu bojevu glavu koja probija 400 mm homogenog čeličnog oklopa. Udarno -trenutni-piezoelektrični upaljač se aktivira pri minimalnom uglu od 20 stupnjeva. Raketni motor daje projektilu početnu brzinu od 250 m/s. Maksimalni domet rakete je 1960 m, a efikasni domet 600 m. Maksimalna brzina gađanja je 6 raketa u minuti.

Ručni bacač raketa M79 Osa masovno je korišćen u svim ratnim sukobima na prostorima bivše SFRJ. Kumulativna bojeva glava projektila 90 mm ne može probiti čeoni oklop suvremenih tenkova, ali RBR M79 zbog svoje jednostavnosti, pouzdanosti, izuzetne preciznosti i relativno male mase još uvjek predstvaljva vrlo efikasno sredstvo za uništavanje utvrđenih objekata i lakše oklopljenih vozila. Razvojem i uvođenjem u naoružanje trenutnog projektila 90 mm dobilo bi se univerzalno, pouzdano i jeftini alat za podršku pješadije.



TAKTIČKO-TEHNIČKE KARAKTERISTIKE

Kalibar: 90 mm

Masa bacača bez rakete: 6,2 kg

Masa bacača u borbenom položaju: 10,7 kg

Masa kontejnera sa raketom: 5,1 kg

Masa praznog kontejnera: 1,5 kg

Masa rakete: 3,5 kg

Masa optičkog cijnika: 0,65 kg

Dužina bacača bez rakete: 1432 mm

Dužina bacača u borbenom položaju: 1910 mm

Dužina rakete: 672 mm

Dužina kontejnera sa raketom: 735 mm

Početna brzina rakete: 250 m/s

Maksimalni domet: 1960 m

Probojnost: 400 mm

M80 Zolja
RUČNI BACAČ RAKETA 64 mm




Ručni bacač raketa M80 Zolja predstavlja individualno protivoklopno sredstvo pješadje, namjenjeno za blisku protivoklopnu borbu. To je bestrzajno raketno oružje za jednokratnu upotrebu, koje opisuju jednostavnost, pouzdanost i mala masa.

Po izgledu i konstrukciji RBR Zolja je sličan ruskom bacaču RPG-18, ali ga nadmašuje po preciznosti, dometu i drugim karakteristikama.



Ručni bacač M80 sastoji se iz dva osnovna djela - lansera i rakete.

Lanser je teleskopskog tipa, a namjenjen je za transportiranje i lansiranje raketnog projektila. Sastoji se od prednje i zadnje cjevi izrađene od staklo-plastike, mehanizma za opaljenje, ciljnika,rukohvata, štitnika, prednjeg i zadnjeg poklopca i remena za nošenje.

Raketa kalibra 64 mm smještena je u zadnju cjev. Raketa se sastoji od kumulativne bojeve glave i pogonskog raketnog motora. Bojeva glava probija 300 mm homogenog čeličnog oklopa pod uglom od 90 stupnjeva.Opremljena je udarno - trenutnim -piezoelektričnim upaljačem koji se sigurno aktivira pri udarnim kutevima većim od 25°. Samolikvidator uništava raketu ukoliko cilj nije pogođen nakon 4 do 6 sekundi leta. Impulsni raketni motor radi samo dok je raketa u lansirnoj cjevi i za to vrjeme je ubrza do 190 m/s. To je dovoljno da se ostvari brisani domet od 240 m za cilj visine 2,5 m.




Ručni bacač raketa M80 Zolja masovno su koristile sve zaraćene strane u sukobima na prostorima bivše SFRJ. Probojnost Zolje od 300 mm nije dovoljna da ugrozi suvremene tenkove, pa je razvijen novi ručni bacač sa jednokratnu upotrebu M90 Stršljen kalibra 120 mm.

Tip: MCLOS žičana navodeća protiv tenkovska raketa (9K11)
Mjesto proizvoda: SSSR

U upotrebi od: 1963-

Korišteno: SSSR i drugi....

Ratovi: Domovinski Rat, Vietnamski Rat, Zaljevski Rat

Specifikacije (AT-3A)
Težina: 10.9 kg
Dužina: 860 mm
Promjer: 393 mm (krilca)
Diameter 125 mm
Efektivno djelovanje: 500 m do 3000 m
Bojna glava: 2.5 kg HEAT 400 mm
Brzina: 115 m/s (average) 200 m/s (maximum) [1]
Sistem za navođenje: MCLOS

SREDINOM prosinca američko ratno zrakoplovstvo objavilo je kako je borbeni avion F-22A Raptor proglašen potpuno operativnim. Time je završena višegodišnja faza uvo- đenja u inicijalnu operativnu uporabu, odnosno sazrijevanje kompletno pratećeg sustava koji omogućuje da taj najsuvremeniji borbeni avion djeluje bilo gdje u svijetu, odnosno time je Raptor jedini borbeni avion pete generacije na svijetu koji se nalazi u punoj operativnoj uporabi.




Prva eskadrila Raptora koja je proglašena FOC (Full operational capability) jest 27. lovačka eskadrila iz zrakoplovne baze Langley, koja je u sastavu 192. lovačkog puka Zrakoplovne nacionalne garde. Inače, 192. lovački puk je druga postrojba nakon 1. lovačkog puka koja je popunjena s tim tipom borbenog aviona. Za američko ratno zrakoplovstvo je to veliki uspjeh i zbog toga što je to rezultat rada djelatnog sastava lovačkog puka, i njegove aktivne pričuve.
Proglašenju FOC-a za Raptore, proteklih godina su prethodili uspjesi poput prvog prekomorskog rasporeda u japansku bazu Kadena, te uspjesi na velikim multinacionalnim vježbama poput Red Flag, Combat Hammer i Northern Edge.
Kako razvoj novih borbenih sustava znači i otvaranje novih radnih mjesta u vojnoj industriji potvrđuje i prosinački primjer tvrtke BAE System, koje je u američkom gradu South Nashua u saveznoj državi New Hampshire otvorila svoj novi proizvodni pogon. Ti novi kapaciteti namijenjeni su povećanju proizvodnje sustava za elektronsko ratovanje koji će se ugrađivati na borbene avione F-22A Raptor i F-35 Lightning II, i u njima će biti zaposleno 1400 ljudi.

Nakon što se dokazao vrhunskim pištoljem plasiranim na najzahtjevnija svjetska tržišta, HS Produkt iz Karlovca razvio je i prototip prve hrvatske jurišne puške kojom će u vrlo skoroj budućnosti biti opremljene hrvatske Oružane snage. Radnog naziva VHS, koji je osmislio njezin konstruktor i suvlasnik tvrtke Marko Vuković, jurišna puška je već prošla zahtjevna tvornička testiranja, koja sada treba nadopuniti onima u realnim uvjetima, na vojnom terenu.





Duža cijev

S tim u vezi karlovačku tvornicu oružja ovih je dana posjetio ministar obrane Berislav Rončević, koji je izrazio spremnost da MORH podupre projekt razvoja prve domaće jurišne puške, a hrvatska se vojska uključi u završna ispitivanja. Testiranje puške u realnim uvjetima trebalo bi početi do kraja godine, a ako sve bude teklo prema planu, u HS Produktu očekuju da bi u iduće dvije do tri godine hrvatske Oružane snage bile naoružane prvim primjercima hrvatske jurišne puške.




Riječ je trenutačno u svijetu o najmodernijoj verziji jurišne puške sa standardnim NATO kalibrom 5,56 milimetara, "bull pup" konfiguracije, gdje se spremnik za metke nalazi iza mehanizma za okidanje. Upravo ta konstrukcija, pojašnjavaju nam direktor tvrtke Željko Pavlin i voditelj razvoja puške Ivan Ferko, daje određene prednosti: puška je kompaktnija, ukupno kraća, ali ima dužu cijev od čak 500 milimetara, što joj daje apsolutnu prednost u odnosu na konkurentske primjerke.
Korištenjem polimernih materijala u izradi i samom konstrukcijom smanjena je i težina puške. S nešto više od tri kilograma težine VHS spada među najlakše u klasi. Kao primjer navode Heckler&Koch-ovu G36 koja ima kraću cijev, ali je pola kilograma teža. Uz to puška je napravljena po modularnom principu, pa uz nju ide i bogata dodatna oprema. Moguće je na nju pričvrstiti bacač granata, bojni nož, svjetiljku, te, ovisno o željama naručitelja i potrebama vojske, klasični optički, laserski, IC ili "red dot" ciljnik, koji je precizniji i na kojeg vojnik može gledati s oba oka. Prototip puške napravljan je u dvije verzije - kraćoj i dužoj, ovisno o potrebama specijalističkih postrojba.
— Prema Dugoročnom planu razvoja OSRH, u planu je pripadnike hrvatske vojske opremiti novom jurišnom puškom. Mi smo ovaj model razvijali unatrag nekoliko godina i odlučili smo je ponuditi i MORH-u — kaže direktor Pavlin.

Jaka konkurencija

Svjestan je, kaže, da će na natječaju biti i drugih ponuđača, svjetskih renomiranih proizvođača jurišnih pušaka, ali tvrdi kako će VHS apsolutno
konkurirati među ponuđačima. Iako su od MORH-a tražili da budu tretirani pod ravnopravnim uvjetima, kao i ostatak konkurencije, ipak napominju da bi ih, kao domaćeg proizvođača, država na neki način trebala zaštititi i dati im prioritet pred ostalim ponuđačima. Kao primjer navodi Njemačku u kojoj domaći proizvođač Heckler&Koch ima apsolutnu potporu države i otvorenu suradnju s vojskom, a narudžbe prolaze bez velikih natječaja. Slično je i u ostalim državama koje imaju razvijenu vojnu industriju.





U HS Produktu stoga očekuju da bi u iduće dvije godine mogli startati sa serijskom proizvodnjom, a nadaju se i pomoći države u dobivanju povoljnijih uvjeta financiranja. U ovaj projekt, odnosno nabavu strojeva i razvoj puške, HS Produkt već je uložio više od 250 milijuna kuna, a kada krenu u serijsku proizvodnju, ulaganja u nove strojeve, proširenje pogona i otvaranje novih radnih mjesta bit će još veći.
Pokretanje proizvodnje

— Nismo pritisnuti rokovima, niti nam o pokretanju proizvodnje ovisi budućnost. Mi sasvim solidno živimo od proizvodnje pištolja, koji su i dalje vrlo traženi, osobito na američkom tržištu — napominje Pavlin, ali ipak na kraju dodaje kako su u cijeli projekt razvoja i proizvodnje jurišne puške ušli zbog čisto pragmatičnog razloga i želje da Hrvatska više nikada ne dođe u situaciju da bude suočena s embargom na uvoz oružja kao za vrijeme Domovinskoga rata.

HIMARS odnosno High Mobility Artillery Rocket System najnoviji je višecijevni bacač raketa (VBR) i upravo ulazi u operativnu uporabu u topničkim postrojbama američke kopnene vojske (US Army). Riječ je o VBR-u koji rabi isti tip streljiva kao i stariji sustav MLRS. Bitna je razlika u tome što MLRS rabi dva kontejnera, sa šest raketa svaki, i postavljen je na oklopljeno gusjenično podvozje. HIMARS je olakšana inačica, rabi samo jedan kontejner sa šest projektila i postavljen je na taktički petotonski kamion, koji se inače masovno rabi u kopnenoj vojsci.
HIMARS je stoga znatno pokretljiviji i lakše ga je prevoziti zrakom ili željeznicom. Pri konstruiranju se osobito vodilo računa o tome da se HIMARS može prevoziti transportnim avionom C-130 Hercules. Sustav je toliko prilagođen zračnom prijevozu da je moguće iskrcati ga već napunjenog i spremnog za djelovanje iz C-130. HIMARS zatim ispali projektile prema cilju i odmah se ukrca u avion spreman za uzlijetanje. I sve to u samo nekoliko minuta.
Sustav ima tri člana posade, kojima je automatizacija znatno olakšala rad. Tako je najteži dio posla posade svakog VBR-a, punjenje streljivom, uvelike olakšano i ubrzano primjenom posebnog punjača montiranog na okretno postolje. Punjač istodobno služi i kao okvir za učvršćivanje projektila nakon punjenja.
HIMARS je dosad raspoređen u tri postrojbe kopnene vojske i Nacionalne garde, a plan je opremiti još 13 drugih postrojbi.